Izašla je na tihu, snijegom prekrivenu ulicu. Toplom žućkastom svijetlu uličnih lampi pridružila se mjesečina, te su zajedno obasjavale pahuljice koje su padale oko nje. Nije puhao vjetar - nije bilo onog neugodnog bockanja po obrazima. Nije bilo čak ni hladno, ili ona hladnoću nije osjećala. U stvari, trenutno je osjećala samo ljepotu prizora ispred sebe. Duboko je udahnula- nosnice joj je ispunio miris borova, pomiješan s tračkom vanilije. Odakle vanilija, nije znala, ali savršeno se uklapala u sliku.  Čim se sjetila kako se miče nogama, kako se izlazi iz tog skoro savršenog trenutka, krenula je ulicom. Bila je prva koja je hodala ovim novim tepihom - otisci njenih čizama bili su jedini na besprijekornoj površini koja se lijeskala na mjesečini. Zapitala se kako bi tek ulica blistala da je sunce tu namjesto mjeseca... da reflektira zrake sa poda, sa okolnih krovova, sa vozila, sa drveća i grmlja... Zamišljala je da su sve te sitne zrake odbijene ravno u nju, da obasjavaju samo i jedino nju, čineći je centrom ulice, centrom grada, centrom... centrom svijeta. Jer tako se trenutno osjećala- kao centar svijeta. U nečijim očima to je i bila.

Blagi povjetarac vratio ju je u stvarnost. Pahuljice su se uskovitlale oko nje kao da žele potvrditi njenu maštariju. Jedna je sletjela na trepavicu iznad njezinog lijevog oka, i nije pokazivala namjeru ni da nastavi svoj put, a ni da ga tu završi pretvorbom u mini-kapljicu. To malo čudo prirode savršenog oblika kao da je odlučilo ostati ondje tu večer, proživjeti je s njom, i kroz njene oči.

Otpustila je debeli vuneni šal, otkrivajući pola vrata. Mislila je da će večer biti puno hladnija. Unatoč tome, znala je da joj je nos bio crven. Nos joj je bio crven kad god bi temperatura pala ispod 5 stupnjeva, kao da je netko uključio lampicu na vrhu njenog nosa. Izgledala je tako glupo, kao Rudolf. On je, doduše, tvrdio da tako izgleda preslatko. Nije mu ni najmanje vjerovala.

Hodala je lagano, u ritmu koji je diktirao Sinatra iz njenih slušalica. To se možda čak i ne bi moglo nazvati hodom- ona je plesala ulicom. Poskakivala, naglašavala dobe, vrtila se, mahala rukama... Uživala je u svojoj maloj predstavi, predstavi čija je jedina publika bila ona sama, i još par milijuna pahuljica. Slike su joj se izmjenjivale pred očima svakim korakom- slike prijašnjih sretnih trenutaka, slike na kojima je bila blizu ovom osjećaju koji ju je sada prožimao. Nije ni primjetila kada se ispraznila baterija, a muzika utihnula. U njenoj glavi svirala je još poletnije, još trijumfalnije nego dosad. Vrijeme nije postojalo. Što se nje ticalo, sat je mogao biti stoljeće, a istovremeno i samo tisućinka. Ovo je bila jedna nova dimenzija, dimenzija u kojoj je bilo svejedno leti li vrijeme ili stoji, dimenzija u kojoj je svaka pahuljica imala svoj vlastiti ton, a njihovo naoko kaotično padanje tu je imalo savršenu pravilnost, skladnost i melodičnost.

Tada je,  u daljini, kroz snježni veo, ugledala to lice. Jedino lice koje je moglo probiti svoj put do njene glave dok je bila u ovakvom transu.  Jedino koje ju je moglo vratiti u stvarnost, ali u isto vrijeme i odbaciti još više među oblake. Muzika je nestala, a zrak se zaledio, prisiljavajući pahuljice da prestanu padati, da ostanu smrznute u tom trenutku, koji je više sličio na vječnost... Taj smrznuti zrak je natjerao čitav svijet da stane, jer, ipak, to nije bio njihov trenutak, bio je njen i samo njen.

Njegove usne su se razvukle u širok osmijeh kada ju je primjetio pedesetak metara dalje kako stoji u svom kaputiću, kose prekrivene pahuljama snijega i crvena nosa, i gleda ga. Kako je zakoraknuo prema njoj, trgnula se i potrčala mu u susret, nespretno proklizavajući pri svakom koraku. Sada je napokon stajala tu, ispred njega.

U tom trenutku je jedna pahuljica odlučila da je vrijeme da odleprša dalje i otpustila se sa crnih trepavica u bijelu, veličanstvenu noć.

 Sleigh bells ring, are you listening, 
In the lane, snow is glistening
A beautiful sight,
We're happy tonight.
Walking in a winter wonderland…..

Položila ga je, što je pažljivije mogla, na hrpu papira što je stajala unutra i dopustila jednoj suzi da se otkotrlja i ostavi slanu mrlju na tom davno pročitanom pismu. Drhtavom rukom je uzela poklopac s kreveta, poklopila i vratila staru, prašnjavu, ofucanu kutiju od cipela na najvišu policu, odmah do Shakespearovih prastarih izdanja. Dok je silazila sa stolice, kroz prozor je pala prva zraka sunca tog jutra. Pogledala je van, u Sunce, i poželjela si dobro jutro...
........

Bio je nov. Bio je nov, nepoznat i drugačiji. Nije izgledao kao osoba s kojom bi se mogla družiti. Bio je u nekom svom svijetu, sa nekim svojim mislima koje ni sa kime nije imao potrebu dijeliti. Istini za volju, nisu ni oni imali želju slušati njegove misli. Zbog sjaja u njegovim očima dobili su dojam da su te misli toliko uzvišene i ozbiljne da su ga se pomalo i pribojavali. Ona je bila slična, također se bojala da bi on svojim uzvišenim svemirom mogao uništiti njenu bezbrižnu mladost ispunjenu milijunima apstraktnih misli koje su se kovitlale bez reda i svrhe u toj hiperaktivnoj glavi.  No ipak, nju je ubijala znatiželja. Što li se, dovraga, dešava iza tih smeđih očiju?

Sve ih je prezirao. Svi su bili isti, toliko budalasti, toliko djetinjasti, toliko oholi i slijepi... Vidjeli su samo zabavu, smijeh i triviju, ništa pravog života, surove stvarnosti, ništa dubljeg značenja. Nisu vidjeli probleme, jad, tugu koja miriše u zraku. Ili možda jesu, ali nisu marili. U svakom slučaju, nisu zaslužili tu sreću koju uživaju, nisu je dostojni. Ona... bila mu je tako čudna, sumnjiva. Naizgled ista kao oni, ali ponekad, kad bi im se pogledi sreli, osjećao se kao da ona vidi što on misli, osjeća, što želi i čega se boji. Kao da ga razumije, i kao da mu i sama nešto poručuje.  Osjećao se kao da njegova glava više nije samo njegova, nego njihova zajednička. S time da on ne smije u njezin dio, samo ona u njegov. Izluđivala ga je tim pogledom. Mrzio ju je zbog njega toliko strastveno da je to graničilo s obožavanjem.

Stajala je na drugoj strani hodnika i bodrila samu sebe da se pokrene i priđe mu. Znala je da je to glupo, da ne radi ništa za što bi ohrabrenje trebalo biti potrebno. Samo će predložiti da im se pridruži na kampiranju. Ništa strašno. Toliko je već ljudi pozvala. Zašto onda sad ne može? Protresla je glavom, kovrče su joj pale na lice. I tako će odbiti, uopće se ne druži sa njenim društvom.  Zna i da ih baš i ne voli. Duboko je udahnula i zakoračila.

Izgledala je tako... ljupko. Izgledala je poput trogodišnje djevojčice u bijeloj haljinici, sa vijencem od tratinčica oko glave i zečićem u naručju. Izgledala je tako dobro i neiskvareno, tako savršeno, tako... tako suprotno od onih s kojima se družila, suprotno od života kakav je vodila, suprotno od svega što je o njoj znao. Opet to radi. Opet joj dopušta da mu zauzme um. Ne želi ići s njima na to glupo kampiranje, ni u ludilu.  „Naravno“, nasmiješio joj se. „Kad se ide?“ Psovao je sam sebe, prezirao svoju slabost više nego sve ljude ovog svijeta zajedno. Nije htio ići s njima na to glupo kampiranje! Nije htio ići s njima igdje!! Zašto je onda pristao? Znao je odgovor, no nije ga htio priznati samome sebi: htio je ići s NJOM na kampiranje, htio je ići s njom BILOGDJE.

Nikako nije uspijevala shvatiti što ne radi kako treba. Sve je spajala i učvršćivala kako piše, a opet, šator je neprestano padao, šipke su ispadale, špage se otkačivale. Već je bio padao i mrak, a vjetar joj je nosio kosu i dodatno joj otežavao posao. Ostali su bili dolje na plaži, osim njega, koji se otišao prošetati. Svi su oni još davno postavili svoje šatore. Jedino se njen svakih desetak minuta rušio. Razmišljala je o putu ovamo. Kao i svako njihovo putovanje, bilo je urnebesno zabavno. Stvarno je bila sretna što je našla takvu fenomenalnu ekipu. Ipak... on se nije nasmijao ni na jednu foru. Bilo njenu, bilo nekoga drugoga... ni na jednu. Ustvari , nije niti riječ progovorio sva tri sata puta. Gledao je kroz prozor, onako zamagljenih očiju kakve su jako često bile, i blago stisnutih usana... jedan čuperak kestenjaste kose mu je stalno stajao ispred lijevog oka, no on kao da ga nije primjećivao. Kad bi samo znala što se događa u toj njegovoj glavi!

Stajao je naslonjen na drvo, deset metara od nje, i smiješio se. Nije ga primjećivala, bila je raščupana i ljuta na svoj šator koji ju nikako nije slušao.  Prišao je i pokazao joj. Kad su ga digli, pozvala ga je da joj se pridruži u, ovoga puta trajno stabilnom, šatoru. Pričali su, i pričali, i pričali... Ostali su se već odavno vratili, već su pojeli večeru, većina je i pozaspala, a oni su i dalje pričali. Pričali su i kad je Sunce granulo, pričali su i kad su se ostali probudili, pričali su i kad su ostali otišli na jutarnje kupanje. A onda su otišli u šetnju.

Bila je to jedna livada kao iz bajke. Mala, usred šume. Okružena visokim borovima, posuta desecima različitih vrsta cvijeća, tako šarena, tako živopisna! Cvrkut ptica je bio usklađen s ljepotom  zraka sunca koje su se razlijegale po travi, sa savršenstvom  nježnih latica, sa mekoćom trave na kojoj su ležali. Mnoštvo leptira oblijetalo je tom nestvarnom livadom, tu i tamo bi poneka vjeverica protrčala pokraj njih, u jednom momentu čak i lane. Jednog leptira joj je ulovio. Bio je velik poput omanjeg javorovog lista, i šara koje su podsjećale na zapetljano klupko malih šarenih zmija. Bilo je to jedno apsolutno savršeno prijepodne.

................................................................

Nije mogla podnijeti te praznine. Znalo joj je biti tako lijepo s njim, tako beskrajno lijepo. Ali zašto se svako malo mora ograditi od svijeta, tako povući u sebe? Zašto mora odraditi svoju dozu pesimizma? Zašto nju tako brutalno tjera od sebe u tim razdobljima? To joj je bilo tako nepodnošljivo, a  nije joj dopuštao da mu pomogne. Svaki put kad bi mu se zamaglio pogled, kad bi stisnuo usnice, ona bi zadrhtala. Ne opet...

Bilo je tako jezivo komplicirano, i nije joj imao volje objašnjavati, kad  i tako ne bi shvatila. Istina, nije bila u potpunosti kao drugi, ali je svejedno bila puno bliže njima, a cijeli svemir udaljena od njega. Nisu si pasali, nimalo, i ona je to znala jednako dobro kao i on.  Nisu bili jedno za drugo, a opet, nisu mogli jedno bez drugoga. Patili su kad su bili zajedno, patili su još više odvojeni.

Ušutio je u pola rečenice. Pogled mu se zamaglio. Pitala ga je o čemu razmišlja. Odgovorio je `ni o čemu`. Ustao je i otišao do prozora. Pitala ga je ponešto svakih par minuta, nije joj niti jednom odgovorio. Uzela je kaput i izašla. Jedan dio nje je umirao od tuge znajući da je ovo zadnji put da ga vidi, dok je drugi osjetio nevjerojatno olakšanje.

Bila je to duga, duga noć. Držala je u rukama leptira sa one livade, iz onog prvog savršenog trenutka prije nekoliko mjeseci. Nije plakala –razmišljala je o svim savršenim trenutcima, o svim promjenama koje je unio u njen svijet, o stvarima kojima je proširio njene vidike, postupcima kojima je iz temelja promjenio nju samu, o svemu što joj je rekao, o slatkim riječima koje joj je napisao...

Popela se i dosegla kutiju u kojoj je čuvala njegova pisma. Leptira, koji ju je više no išta drugo podsjećao na njega, željela je maknuti sa njoj vidljivog mjesta. Položila ga je, što je pažljivije mogla, na hrpu papira što je stajala unutra i dopustila jednoj suzi da se otkotrlja i ostavi slanu mrlju na tom davno pročitanom pismu. Drhtavom rukom je uzela poklopac s kreveta, poklopila i vratila staru, prašnjavu, ofucanu kutiju od cipela na najvišu policu, odmah do Shakespearovih prastarih izdanja. Dok je silazila sa stolice, kroz prozor je pala prva zraka sunca tog jutra. Pogledala je van, u Sunce, i poželjela si dobro jutro.

Naprosto nevjerojatno.

Dođe nama u školu delegacija BaBa održati predavanje naziva „Trkom u Europu“. Da, upravo tako, zašto one predaju o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, kakve one veze imaju s tim? E pa saznat ćete.

Počne sat, one se predstave, kažu ukratko o čemu će danas pričati, blablabla, kako to već ide. I kaže još da će poslati papir po razredu i da se svi moramo potpisati na njega.  „A zašto?“, pita jedan frend.

„Zato jer nam država neće dati novce ako ne dokažemo da smo stvarno nešto radili.“

 
Moooooooooolim?? Za što ti treba moj potpis? A jel'? Nije da bi uopće pomislila na stavljenje svog imena na isti papir s logotipom B.a.B.e., ali ovako...... e zbog ovoga se vrijedilo potruditi da što manje ljudi potpiše taj papir!

I nakon poprilično uspješnog sabotiranja tog potpisivanja, počne ona pričati o EU, njenim institucijama, malo o povjesti i sve te dosadne stvari koje smo čuli već hiljadu puta. Komisija, vijeće, sud, parlament, ova konvencija, ona konvencija, članice, kriteriji za ulazak, Hrvatska u svemu tome.... 45 minuta rijetko kad je duže prolazilo. Što ono B.a.B.e. tu rade?

„Za kraj ćemo vam podijeliti ove knjižice...“

Eee dragi moji, jeste li ikada vidjeli knjižicu o Europskoj Uniji? U jednoj takvoj, naravno, EU ima čak cijeli jedan pasus! Tada ide jedan drugi naslov: „Politika rodne ravnopravnosti“. Jadne žene rade kućanske poslove i brinu o djeci! Zamisli! A u Švedskoj i Danskoj muškarci uzimaju porodiljni kad im se rodi dijete, i još očinski dopust kad se žena vraća na posao! Nadasve srcedrapateljna prva strana.

Nakon toga ide tekst o „pomirenju obiteljskog života i rada". Zbog suprotstavljanosti obiteljskog života i rada trpi petina žena u RH koje žive s partnerima i malom djecom, kako stoji u tekstu. „Zbog brige o djeci i njihovom odgoju, žene znatno sporije napreduju u karijeri, rade pod povećanim stresom,...“ i još tone i tone jadanja kako im je teško. Super štivo ako si progutao novčić pa ga želiš izvaditi. A ne moraš ni gurati prste u grlo. I još kaže da su u 2006. samo dva muškarca išla na porodiljni. Prosto tragično. Ima i prigodna slikica. Dva muškarca izlaze s posla nasmiješeni, misleći o sportu, pivu, televiziji i kartama, a iza njih dva žene tužnih izraza lica, misleći o usisavanju, ručku i- bebi! Jadne ih doma čeka malo dijete... dovraga, zašto ga je roda baš njima donijela!

Dalje ide naslov „Neplaćeni rad i ženama i muškarcima“. Predivan odlomak.

„Vrijeme koje žene ulažu u neplaćene poslove kao što su  vođenje domaćinstva, briga za djecu i starije jednako je kao i prije 60 godina.“

BRIGU ZA DJECU nazivaju NEPLAĆENIM POSLOM! Pa, mislim, kad su djeca već takva muka da one jadne trpe i izlaze tužne s posla jer ih to čeka doma, zašto ih uopće imaju? Da se vratim na navod... naime, tehnološki napredak nam, jadnicama, ništa nije pomogao. To što sad imamo vešmašine pa ne trošimo vrijeme na pranje veša kao prije 60 godina, nego samo bacimo i stisnemo gumbić, to nema veze, jer sad ima mnogo više odjeće pa je mnogo češće moramo stavljati u mašinu! Vjerovali ili ne, ljudi moji, ovo stvarno stoji, crno na bijelo, u tom tekstu. Da podsjetim, ovo je knjižica o EU.

Zatim slijedi „Jednaka plaća za isti rad“. U današnje vrijeme je isto kao prije 150 godina, žene većinom imaju manju plaću od jednako rangiranih muških kolega. I vrlo dražesno napisano „80% građana/ki RH...“. Građana-sleš-ki. Nedo bog da piše samo građani RH! Tu ja ne spadam! Onda još jedan srcedrapateljna slika: lijevo je kirurg (muški) koji šije koljeno operiranog, a desno ženica koja šije zakrpe na hlačama. Nije li to tragično? I sad moja najdraža rečenica u cijeloj knjižici:


„Iako su žene korektniji zaposlenici, jer što počnu to i dovrše, odgovornije su i predanije... za njih su u RH rezervirana slabije plaćena radna mjesta, jednostavniji poslovi, poslovi s manjom mogućnošću napredovanja.“

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Da, očito je moguće da tako nešto piše! Kad sam to pročitala došlo mi je da lupam glavom o zid, ali sam pomislila da je možda efikasnije da nađem te krave i lupam njihovima! Onda se nastavlja jadanje kako malo žena su direktorice ili ravnateljice, sve su jadne u potplaćenim sektorima. Kao da im netko brani da budu šefice! Tko im brani da budu kirurgice, a ne švelje, kako onaj svinjski crtež prikazuje stvari?!

Onda kaže da muški radni tim ništa ne valja dok se žena ne priključi jer one u radnu sredinu unose drukčiji stil komunikacije: uvažavanje, povećanu točnost, ozbiljnije pripremanje sadržaja sastanaka. One također postižu ciljeve mnogo efikasnije. Hm. Nekako mi se čini da je prije pisalo da slabo napreduju i rade pod jakim stresom?? Zbljuv.

I finalni, prosto genijalni zaključak, koji vjerovali ili ne, ima veze sa EU:

„Povećanje BDP-a u EU za 2.3% uzrokovano je povećanjem ekonomske aktivnosti žena.“

Nije li to predivno? -.-' Nemate pojma koja je muka potrebna da se to ne zafrljači u zid svom snagom, ili pocijepa na milijune komadića, ili potpali i gleda kako gori s većim užitkom od onoga koji je pružao prizor gorenja bilježnice iz latinskog.

I još su na poleđinu stavili napomenu... Za sadržaj ove publikacije isključivo su odgovorne B.a.B.e. i ne može se smatrati službenim stavom Europske Unije.  Ma nemoj molim te?

I kako nakon ovoga da mene ne bude sram što sam žena?  Kad nas te spodobe tako sramote! Okaljavaju i uspomenu na sufražetkinje i ljude poput Clare Zetkin, koje su se borile s pravom, i svrhom, koju ove nemaju!

Mislim, žene su inače sasvim u redu i podnošljiva bića... znam, i meni je trenutno teško  povjerovati u to, ali stvarno jesu!

Čovjek koji mi je svojim umijećem usadio ljubav prema plesu, muzici, ritmu, mjuziklima,... još kao devetogodišnjoj djevojčici, umro je u 57. godini. 
Sama njegova pojava oduvijek me smirivala i ulijevala povjerenje, ne dozvoljavajući razumu da nametne logično "to je samo uloga" razmišljanje. Bio je osoba za koju bi ljudi navijali čak i kad je bio negativac. 
Bio je izuzetan. 
Bio mi je jedan od najdražih glumaca.
Bio je pjevač jedne od najboljih ljubavnih pjesama.
Bio je moj najdraži plesač.

Bio je osoba zbog koje je ples moja svakodnevica, glavna stvar koju volim raditi, u kojoj beskrajno uživam, koja može progutati probleme i vratiti ih tek kad se muzika ugasi, jedina u kojoj sam ustvari dobra. 

..... i..... prohujao je s vjetrom.

Kako je Baby rekla:

"You were wright, Johnny. You can't win no matter what you do!"

Goodbye, Patrick.

Već smo mnogo puta zaključili da nam se svijet, ovakav kakav je, ne sviđa. Mnogo smo puta razmišljali što bi i na koji način promijenili da ga poboljšamo. Još više puta smo maštali o tom boljem svijetu, zamišljali svoj sretniji život u njemu.

I zatim se vratili u prljavu, stvarnu svakodnevicu i nastavili živjeti kao dosad, trudeći se misliti na lijepe stvari kako bi izdržali. Jer to je ono što nas gura dalje i dalje, pomisao na obitelj, prijatelje, ljubimce, drvo koje smo kao mali zasadili sa starim djedom, a koje nam sada pravi hlad na terasi, kćerkicin crtež pričvršćen magnetom na frižider... sve ono što volimo, oni koji nas vole, sve to baca sjaj i boje na naš život, nužne kako bi se održali živima u ovom smetlištu zvanom Svijet.

Tim bojama ljudi bojaju svoj život onako kako oni hoće, zanemarujući sivilo oko tog jarkog štita, štoviše, probijajući se kroz njega ne dopustivši mu da ih takne. Ipak, zna se desiti da poneka boja iščezne, ostavi rupu u štitu i dopusti gadnome svijetu da prodrije do čovjeka. Ne mora, ustvari, ni iščeznuti. Nekad se jednostvano čovjek umori i spusti štit, ako je sivilo prejako. U svakom slučaju, umjesto  da nastavi bojati svoj svijet, svijet boja njega, i to u jedino u što zna- sivo.

Tada čovjek mora učinit sve što je u njegovoj moći, skupiti svaki atom snage, do zadnjeg, kako bi pokupio sve, sada razasute bojice... ili da ne kažem Bojice. Ono što nikako ne smije dopustiti je prihvatiti ponuđeni crni plašt i obaviti se njime. On ne samo da šteti njemu, nego i svima koji ga vole, koje on voli, čija god Bojica da je – pravi rupu u njihovom štitu i čini ih nesretnima. A zlo koje sebi čini je neizmjerno. Jer crni plašt ne uzrokuje samo bezbojnost, on ispija njega samog. I nakon nekog vremena čovjek više nije samo bezbojan čovjek, on je bezbojna sjena!

Prije nekog vremena si spustio svoj štit. Probala sam te uvjeriti da ga vratiš, i nisam uspijela. Već si neko vrijeme bezbojan.

Ali neću ti dopustiti da se prepustiš bestjelesnosti, čuješ li? Neću.

Jer si zaslužio više, puno više. Zaslužio si sreću.

I moraš biti sretan.

Duguješ to svima koji te vole.

  *But I see your true colors shining through
   I see your true colors
  And thats why I love you
  So don’t be afraid to let them show…
  Your true colors. *