U širokom spektru bezveznih, ružnih, neželjenih osjećaja postoji jedan vrlo čudan, i nadasve zanimljiv. Mislim da nema ime, ili je barem ono meni nepoznato. Ali lako ću vam ga opisati – to je kombinacija čežnje za starim Vama, razočaranja u same sebe, ljubomore na prošlost, i frustracije što Vaš trud da se vratite na staro nikako da urodi plodom. To je osjećaj koji umjetnici na zalasku imaju. Kada istroše svoju maštu i inspiraciju, kada iscijede sve što vrijedi iz sebe, kada njihovi radovi postanu suhoparni i puka blijeda sjena nekadašnjih ostvarenja. To je osjećaj koji obuzima starog slikara koji platno maže kako je već na hiljade puta mazano. Pjesnika čiji stihovi više ne diraju u dušu. Kompozitora čije note više nitko ne primjećuje. Članova Hladnog Piva čije pjesme su sad razvodnjene, a ne pank.
I jedne djevojke koja piše raznorazne tekstove koji ne vrijede ni upola koliko su nekadašnji vrijedili.

Stvaranje je kompliciran, težak, dragocjen i hvalevrijedan proces za koji nisu svi sposobni. Kad netko ima taj dar, kako god se on očitovao, taj je pravi sretnik. Neki su bolji stvaratelji, neki malo manje dobri, ali su u suštini svi jednako vrijedni jer ulažu trud u tkanje svijeta u kojem živimo i daju svoj doprinos najbolje što znaju. To radim i ja zadnjih par godina, slagajući slova tako da nešto znače, da do nekoga dopru, da nekoga potaknu na razmišljanje. Ali u zadnje vrijeme, kako god da ih složim, nisam zadovoljna njihovim odzvukom u mojoj glavi. Evo,i sad kad pročitam ovo što imam do sad, to jednostavno ne valja. A ja ne mogu bolje. I ubija me spoznaja da će ljudi koji ovo čitaju, a čitali su i ono od prije par godina, zatresi glavom i reći 'nije to To'. Jer kada se nisam nimalo trudila, kada su riječi same od sebe klizile iz glave preko ruke pa olovke na papir, zvučale su mi tako dobro i to je tada uistinu bilo To. A sada se osjećam tako jadno i bespomoćno gledajući kako se grče da sjednu na mjesto gdje ih guram kada one tako očito tu ne žele, ali drugo mjesto za njih nisam sposobna smisliti. Osjećam se tako jadno i bespomoćno gledajući kako uza sav trud, volju i želju ovo ne zvuči ni blizu onako kako je nekada s lakoćom zvučalo.

Kap koja je prelila čašu mog nezadovoljstva te naposljetku kulminirala putem ovog posta jest događaj koji je noćna mora svakog stvaratelja – kad isti ne prepozna svoj vlastiti rad. Kad osoba do čijeg mišljenja stvaratelj izrazito drži (a ta osoba pritom već dugo iskreno govori  da to nije To) upotrijebi stvarateljevu rečenicu prigodnu u tom trenutku, inače vrlo glupu i naivnu kakvu stara Violante nikada ne bi sročila, a nova odgovori da joj je to poznato odnekud, i pita je li to iz nekog trećeg nedavno pročitanog teksta. Surova istina snašla me u njegovom odgovoru:
„Toliko si bezličan umjetnik da čak ni sama svoje plodove ne znaš prepoznati.“
Tužno, zaista. Što to znači? Da nije pisano iz srca? Da ne odražava moju stvarnu osobnost i razmišljanja? Ili da sam se samo istrošila, moj dar, kakav god da je bio, je izbljedio, a inspiracija svakim trenom sve više kopni? Da jednostavno to više nemam u sebi? Ne znam.

Sad bi tu trebalo ići kako je nastavak mog pisanja besmislen i kako od toga odustajem, kako su ovo zadnje riječi koje od mene čitate... Ali hej, koliko bi to patetično zvučalo? Ne, nećemo tako. Pisat ću ja i dalje kad god dobijem ideju, i tko me čita nek me čita dokle god bude imao volje, a ja ću se i dalje truditi nanovo postati pravi stvaratelj, i biti isfrustrirana što ne uspijevam.
Tko zna, možda jednog dana i dobijem pohvalu od one osobe. 



Znate kako kad ste tužni idete mučiti same sebe još više slušajući tužne, depresivne pjesme? Kako kad mislite da se nikada nećete više smijati, čitate mračne knjige? Kako kad smatrate da život više nema smisla, svaki smisao koji prepoznate negirate? Da, većina vas zna. Većina vas ima neko svoje sredstvo za produbljivanje već nastale boli. Glupo, zaista, i besmisleno. No, to me ne čudi, većina ljudskih postupaka, pogotovo onih vezanih uz osjećaje, jest upravo takva. A ovo je jedan od onih koje, nažalost, i ja činim. Da se sada ispravim – većina nas je takva.

No, ovo nije post o boli, ni o tuzi, ni ičemu sličnome. Daleko od toga. Ovo je post o pjesmi. Balaševićevom D-molu, jednoj od meni najdražih pjesama uopće, i mome osobnom sredstvu mučenja. Godinama već, s vremena na vrijeme, D-mol se zaglavi na repeatu i prožima me – samim sobom. Neću reći tugom jer, ipak, što je tuga za d-mol? Stihovi te pjesme mi se tada zavuku pod kožu, prodru do krvi i njome se prošire po cijelom tijelu, kao opaki virus koji ostaje u meni uvijek, a poludi na početne taktove. Ta pjesma je jedina koji toliko duboko proživljavam.

Kada nije jedan od tih perioda u kojima se trujem njome, kada je naizgled sve u redu i slušaju se neke brze glasne i vesele pjesme, ponekad se desi da ju slučajno čujem. I tada, ona opet na te četiri minute i trinaest sekundi zavlada mnome, stvarajući u mojoj glavi neke sive slike i podsjećajući me na neki trenutni downer. Jer, dakako, nikad nije sve savršeno. I kad smo dobro raspoloženi, veseli i poletni, ipak u našem životu postoji nešto što bismo promijenili. I netko tko ga može promijeniti. A to, nažalost, ne čini. D – mol završi, i tada se potrudim izvući iz tužnih misli i neostvarenih želja i nastaviti tamo gdje me D-mol prekinuo. Početkom sljedeće pjesme to i uspijem, virus se brzo smiri i prikrije, a optimizam ponovo preuzme kontrolu.

I tako život uvijek ide dalje. Ide lijepo, veselo i poletno, sa povremenim prekidima kada D-mol caruje, i zanemarivim upadicama kada samo dođe, bocne i ode. Već sam se odavno pomirila s tim – uvijek će biti tu negdje i vrebati na mene, čekati svoj trenutak da zavije moj um i srce u svoj tužni tonalitet.

I tu dolazimo do nedavnog događaja. Sasvim malog i bezazlenog, čak možda u tolikoj mjeri da ga se niti ne može nazvati događajem. Ipak, njegova važnost je tolika da se čak usudim reći da je jedno od najvažnijih prekretnica mog života.
Čula sam D-mol. Slučajno sasvim. Počela sam pjevati, kao što radim sa svakom pjesmom čije riječi znam, i čekala taj poznati, neizbježni val sivila. Nije došao. Pjesma je prošla, završila i krenula je druga, a ništa se nije desilo. Riječi su sve otpjevane, sve shvaćene, sve promišljene, a nijedna slika se nije u glavi rodila niti pobudila tužne emocije. Prošla je kao i svaka druga.

Stvar je u tome da se pojavio netko tko ima moć neutraliziranja virusa i tjeranja svake tuge i sjete dalje od mene, te popunjavanja mjesta koje su one zauzimale svojom pojavom. Netko tko može zasjeniti svaki tračak negativnosti i otjerati svaku tužnu misao. Netko tko će me svojom toplinom zaštititi od svake hladnoće, čak i one kaja dolazi iznutra.
Netko tko će d-mol zamijeniti d-durom.

Tko bi rekao, zar ne?

 

Samostalna, neovisna žena koja samouvjereno kroči kroz život svjesna činjenice da je lijepa, pametna i vrijedna je sretnija od bilokoje vezane žene, sputane lancima ovisnosti o muškarcu, razapete između njega i svojih želja, snova, ambicija i karijere. Svaka bi žena trebala shvatiti da je savršena upravo takva kakva jest, biti zadovoljna sobom i poštovati samu sebe. Hodati visoko uzdignute glave, jaka i spremna za izazove koje život pruža. Njoj ne treba muškarac da joj govori da je lijepa, da ju podupire i ohrabruje, da je tješi i razvederava. Prava žena, kakve bi sve trebale biti, je sama sebi dovoljna.

Dakako, sve je to obična hrpa gluposti. Svi to znamo, iako neke neće to priznati. Te priče su vrlo popularne ovih dana, sve vrvi njima. Tone priloga u glorijama, tenama, vitama i sličnima, brošure u čekaonicama, reklame za uloške i dezodoranse, opisi novih kolekcija velikih modnih marki. Sve za neovisnu, samostalnu, samouvjerenu ženu. A niti jedna zapravo ne želi biti takva. Ma koliko se jakima pravile, sve zapravo hoće živjeti u romantičnoj bajci sa svojim Princem Čarmingom. Sve sanjaju o kući s vrtom u predgrađu, dječici koja se igraju oko trijema na kojem one sjede u naručju svoga dragoga i slušaju njegove slatke riječi. Žene žive na toj fantaziji. Možda malo modificiranoj, ovisi o tipu osobe, ali u suštini, to je to.

Žene, generalno gledano, nisu po prirodi baš stabilna bića. Vole mijenjati raaspoloženja, stavove i mišljenja u relativno kratkom roku. Tako malo vole svijet, malo ga mrze, malo bi pjevale. Plesale i sadile cvijeće, malo hodale s mitraljezom i koknule sve koji bi im se našli na putu. Naravno, sigurni smo da imaju razloga za to i ne krivimo ih, koliko god bi muškarci bili presretni da ih se isključi iz ovog dijela ženskog svijeta, upravo je ovo jedan od glevnih razloga zašto je muškarac ključan. Iako će se vama koji imate svoju opičenu dragu koju tako nekad pukne da bude ljuta na cijeli svijet učiniti da je ona tad grozna, vjerujete, ona je bebica za onu koja nema jednog od vas pored sebe. Nju kad pukne, ona je prijetnja za cijeli svijet, nju nitko ne može smiriti, razvedriti ju komplimentima, osloboditi je viška enegrije na obostrano zadovoljstvo. Ona je noćna mora svih oko nje.

No, to je samo kad ju pukne. Kad je svoja, svi je vole. Kolege, prijatelji, klijenti, poznanici. Svima vidi na licu da su sretni što je vide, da uživaju u razgovoru s njom. Ali kad se navečer vrati u prazan stan, ona je nesretna, i nema šanse da nije. To je nešto što je ženama upisano u gene. Ona na zna je li lijepa, pametna, duhovita. Njoj treba netko da joj to konstantno govori. Njoj treba netko da ju gleda kao božicu, da ona zna da je voljena. Ona sjedi zamišljena na kauču uspoređujući se sa školskom prijateljicom koja se udala prije 5 godina, ima slatku curicu i čeka drugo dijete. Ona liježe u praznu postelju pitajući se po čemu je ta prijateljica bolja od nje. Ujutro, ona oblači finu odjeću, obuva skupe cipele, stavlja dobar parfem, nabacuje osmijeh na lice i predstavlja savršeno sretnu, neovisnu, samouvjerenu ženu. Sve dok se opet ne vrati u onaj stan.

Što se mene tiče, daleko sam ja još od ovih priča. Ja sam samo školarka koja uspijeva pronaći manu baš svakome, grozno izbirljiva i nepravedna, pa stoga i vječno single. Trčeći između škole, treninga, obitelji, prijatelja i ostalih aktivnosti, za mene je veza uvijek bila nešto će biti probem ugurati u raspored. Mogu sve moje frendice biti u dugim vezama, i super za njih, ali meni stvarno nije potreban. Još. Snalazim se sasvim solidno bez njega.

Jedan dan, iz čista mira, ni otkud, kaže meni moj Frend – „Violante, ti tražiš nekog. Tebi treba netko, vidim ti u očima. Ne za zabavu, ne za imidž i pokazivanje, ne za tinejdžersko ludovanje. Ti želiš nekog da te voli. Ti baš ono tražiš nekog.“ Dakako, uslijedio je moj gromoglasan smijeh, negirala sam Frendovu teoriju i odbacila ju kao apsurdnu. No, kako su riječi odzvanjale u mojoj glavi, tako sam postajale sve svijesnija strahovite istine – treba mi netko. Netko da me zagrli kad trebam zagrljaj, da me smiri kad me nešto pukne, da se izvali sa mnom na livadu kod Tomislava i gleda oblake, da me nazove samo da mi čuje glas. Da bude uvijek tu za mene. 
Da me voli.

U pravu je Bonnie.
We all need our heroes.

 

Ne volim stereotipe. Ako slučajno podržavam neki uvriježeni stav, to je zato što je tu očito narod ispao pametan, malo za promjenu. Nikako zato što je on uvriježen.
Volim biti drugačija. Nisam ja sad neki frik, da se razumijemo. Nemam rozu kosu, ni tristo piercinga, nit se oblačim ekstravagantno. Nećete me uočiti u masi, niti ćete me zapaziti ako prođem pored vas. Sasvim sam normalna zapravo. A opet, ne postoji kalup u koji me se može staviti, ne postoji veća skupina ljudi kojoj bi pripadala.
Iskreno, ne cijenim previše bilokoga koga je moguće etiketirati. Ako ste među tima, za vas postoje stereotipi, a i za ostale postoje stereotipi o vama.
Mrzim stereotipe. Nikad im nisam robovala.
Osim jednoga.
Dečko mora biti stariji.
Prva stvar koja se provjerava – godine. Točnije, razredi. Mjesec dana nikad nije bilo isuviše bitno, osim ako se radi o četvrtom i petom. Jer to su prijelomni mjeseci što se tiče upisa u školu. Nema veze što je cura starija samo dva tjedna ako je ona sedmi razred, a on šesti. Ona prvi, a on osmi. Ona maturantica, a on trećaš. Nema šanse. Uvijek smo cure čiji je dečko bio niži razred gledali poprijeko. Mislim heloouu, ona je sa mlađim dečkom, MLAĐIM. S njom ne treba imati posla, vidš da je spremna na sve.

 U prvom razredu srednje škole nismo imali problema. Naime, nitko nije bio mlađi od nas. Imali smo tri generacije iznad nas, , dakle pregršt potencijalnih dečkiju starijih od nas, plus našu generaciju koja je također prihvatljiva. Milina.
Onda smo bili drugi razred, i u školu su došli neki novi dečki. Mi smo žalili za prošlogodišnjim maturantima i nismo ni primjetili nove dečke. Kako i bi, pa bili su mlađi. Zašto bi itko bacio pogled na njih uopće ako postoje još dvije generacije starijih?
E onda se dogodila strašna stvar. Otišli su maturanti. Opet. A mi smo bile trećašice. To je sad već bio problem. U školi je ostala samo generacija starija od nas samo godinu dana, koja je bila najmanje zanimljiva. Zapravo, bila je tragična. Ne znam je li ikad i u jednoj školi postojala generacija s toliko malo zgodnih ljudi, i pregrštom rugoba. Katastrofa. Plus što je došlo još mlađih dečkiju. Kao da ih i ovako nije bilo previše.

Ova nadasve tragična zbivanja u našoj školi utjecala su na naše glave i natjerala nas na razmišljanje, a potom i zaprepašćujući zaključak.
Postoje zgodni mlađi dečki.
Wow. Otkriće stoljeća.
Trebalo je vremena da priznamo same sebi da je to okej. Svađe u glavi su bile svakodnevica kod svih nas – ajme kako je zgodan! – ali mlađi je! – ali stvarno dobro izgleda! - -ali mlađi je! – ali tako je sladaaaak! – ali mlađi je! – ali simpatičan je! – ali mlađi je! – ali vidiš kako je pametan! – ali mlađi je! -  ali ko još ima toliko dobre fore??? -  ali MLAĐI JE!!! – BAŠMEBRIGAZAŠUTIŽELIMGA!!!

I tako se svijet okrenuo naopačke. Više nije bilo bitno ako je mlađi, gledale su se neke druge stvari. Dakako, ostala je rijetkost vidjeti curu s mlađim dečkom, i rijetko koja je i bacila oko na nekog mlađeg. No kad bi se to desilo, bilo je u redu. Nitko se više nije snebivao kad bi neka rekla kako onaj mali Kristian ima dobro tijelo, nego bi one koje ga ne znaju provjerile njenu tvrdnju i sa zadovoljstvom se složile da je vrijedan gledanja, te bi ga ti pogledi redovno pratili kad prođe pored njih.
I više nije bilo problema.

 Ali... onda su otišli i zadnji maturanti. I više nije bilo čak ni onog malog broja zgodnih starijih dečkiju. Mi smo bili najstariji, u vlastitoj generaciji nikad nije pretjerano uzbudljivo kad se svi odavno znamo, i šta se kuhalo među nama, kuhalo se u prva dva razreda, sad je u pricipu to gotova stvar. I tako je ostalo samo more mlađih dečkiju.
Tu se opet stvorio problem.
Naime, sad smo otkrili da nije samo 5-6 dečkiju vrijedno pogleda nas kul maturantica. Otkrili smo da ima puno stvarno dobrih prilika, dečkiju koji su se tri godine šetali istim hodnicima kao i mi, a nikad nisu bili primjećeni jer ih se nismo udostojile pogledati. A sad uđe kroz vrata i nama se odjednom odsjeku noge.
Dečko, DI SI TI BIO DO SAD??
Bio je tu, samo što ga nismo vidjele. On, i još cijela četa njih.
Sad ne da nije rijetkost čuti lijepe komentare na račun trećaša i drugaša, nego je uspjeh kada prođe odmor bez nekog takvog! Ali što ćeš, tako to bude kad jedino takvi preostanu.
Problem je u tome što, unatoč svojemu prosvjetljenju, se zapitaš je li s tobom sve okej. Kad izlaziš s mlađim dečkom, u redu je. Kad drugi put izlaziš s mlađim dečkom, već je malo blesavo, ali dobro. Kad treći put izlaziš s mlađim dečkom, eee, to već postaje poprilično glupo. Rijetko se događa, ali se ipak događa.
Mom tati je to okej. Zeza malo, ali to je zato jer je on zezator. „Pa da, ti si na mene. Ja sam isto uvijek izlazio s mlađim curama!“ Da se razumijemo, nije to baš uvijek. Ja sam stala na onom kad je u redu... zasad :)

 I tako sam se ja oslobodila i tog stereotipa, još jednog dodatnog pravila koje sam si nametnula apsolutno bespotrebno. Koja je razlika u godini dana? Ama baš nikakva. Pitanje o godinama, koje je nekada bilo prvo na listi, je sada palo na samo dno. Ako ima kvalitete koje netko traži, potpuno je irelevantno što se rodio malo kasnije. Bar meni.

To što je trenutno aktualan par godina stariji dečko, to nema veze.

Idu dani, idu godine… brzo, prebrzo. Evo, na primjer, bila je nedavno zima ‘92./’93. Ja je se ne sjećam, ali kažu da je bilo hladno i da je padao snijeg. Ja im vjerujem, zna to tako u to doba godine. Te zime, za koju kažu da ko da je bila jučer, su smatrali da će proći vječnost prije nego ono malo kreštavo bude veliko ozbiljno. I eto, zeznuli su se. Jedva da  su trepnuli, a ja već punoljetna.

 Krajem ovog mjeseca Violante prestaje biti dijete, a postaje odrasla osoba. Sačuvaj bože… pa ja nosim Pink Panther torbu kupljenu u Turbo Limaču, crtam svjetiće po bilježnicama, izbjegavam izgovarati brojku osam i prštim od sreće kad dođe luna park u susjedstvo! I kako da ja sad odjednom ne budem dijete? Volim biti dijete! Ali ne, još koji dan i crtići više neće biti smatrani prikladnima. Strašno je to, zaista.

 U ovih 18 godina svašta se izdogađalo, svašta se voljelo, svašta je utjecalo. Svašta je činilo tih 18 godina. Stvari koje će me za još 20, 30 godina podsjetiti na neko doba mojega djetinstva, ljudi koji su nekako ostavili svoj utjecaj, bilo loš ili dobar, ili pak oni koji su jednostavno bili tu dovoljno dugo da čine njegov dio. Izuzmimo obitelj i prijatelje, oni su tu automatski.

Od malih nogu i nižih razreda osnovne škole, preko viših razreda pa do srednje škole… puno, puno toga…

 Sandokan, crvena lopta s bijelim točkama, Tropical Heats, kompletić s voćem, lutka Teodora, teta Bernarda, Prvi Izbor, moja učiteljica, plivanje, trener Ozren, Umag, Humac, Kušanove knjige, muesli na kojima živim otkad znam za sebe, Ford Transit, prof. Mrd., skijanje, hotel Bellevue, Kset, prof. Tra., Mektor i Liber, Prljavi ples i Johnny Castle, Rovinj, Booksa, Tree Hill, srpska kinematografija, Jasna, novi val, Kumovi, Dobri momci, Casini i slični filmovi, Puzzo, putovanja, Dream team i Tor., prof. Kur., Twilight saga, Harry Potter, koji je rastao paralelno sa mnom i tako ostao najdugovječnija zanimacija – od drugog osnovne, prve knjige, pa sve do poslije završetka srednje škole, zadnjeg filma.
Velik dio otpada i na Bloger, zadnje 3 godine, koliko je prošlo od mog prvog posta. Puno pročitanih tekstova je utjecalo na mene, puno me naučilo nečemu, puno me nasmijavalo i uljepšavalo dan. Upoznala sam ljude koji su na mene djelovali na ovaj ili onaj način, neke koji su ispali životni učitelji, i neke koji su ostali u mom životu kao više nego 'netko s Blogera', kao pravi, istinski prijatelji koje volim.

 To je činilo ovih 18 godina. To čini Mene. Ja činim To. Ja znam tko sam, približno bar, recimo. Ali ono što znam definitivno, to je tko nisam. A nisam odrasla. Dijete sam. Malo, neozbiljno dijete sa glavom u oblacima koje još uvijek smatra da je svijet lijepo mjesto i da su problemi lako riješivi. Ja nisam spremna biti smatrana odraslom.

 Uostalom, ja sam žensko. Čuvaj nas bože jednom kad Violante dobije vozačku.

 Nemati nešto što želiš ili imati nešto što ne želiš, što je gore? Teško je to pitanje. Na prvu bi većina rekla nemati. Ali ne mora biti tako, o ne, nikako ne mora. Pogotovo ako se onoga što imaš ne možeš riješiti samo tako.

Život je pozornica, to svi znamo. Samo smo glumci koji svoje uloge pokušavaju što bolje odigrati pred drugima. I kako god se stvari odvijale, trudimo se prikazati u najboljem svjetlu. Pa makar to ne bilo najbolje za nas. I onda kad imamo nešto što ne želimo, a nismo u mogućnosti osloboditi se toga, volimo se pretvarati kako nam to savršeno odgovara i kako smo zapravo jako sretni što to imamo, čisto zato da drugi ne vide naše slabosti. U stanju smo trpiti sve sa smiješkom na usnama dok u glavi proklinjemo sve čega se možemo sjetiti, vrištimo od očaja i žudimo za slobodom... Da, gadna je ljudska priroda.

A tu je i ono što želimo. Koliko god nas nedostatak toga rastuživao, tu je uvijek i doza optimizma, nade i motivacije... da jednom... možda... ako se potrudimo... i sa malo sreće... postoji šansa da to i dobijemo. Žudnja je moćan osjećaj. Osjećaj koji može priuštiti mnogo nesreće kada je dugo prisutan. Ali robovanje žudnji je svakako lakše istrpiti nego čisto robovanje neželjenome.

I onda, prirodno, počinjemo glumiti i pred samima sobom, i uvjeravati se da zapravo i nije tako loše, da nam ništa ne fali, da zapravo uživamo i da smo jako sretni što to imamo. Mažemo si oči, i mažemo, i mažemo... I ide to jedno vrijeme, pozitivne misli, optimizam i slične besmislice, sve dok se ne počne javljati drugi glas, okrutno nam dajući do znanja da ne valja, da nije to To, isprva tiho, pa sve glasnije i glasnije, sve dok nam naposljetku glava ne odzvanja od muke, a prezir i gađenje prema tome što pokušava zamijeniti Ono što želimo doseže svoj vrhunac...

I tako ja želim Tebe. Neizmjerno.
A imam njega. Kog ne želim.
Jer on nije Ti. O ne, on nikako nije Ti.
Zbog tebe mi u glavi sve pjeva i pleše.
Zbog njega vrišti i previja se u agoniji.
Vani neće biti prevelike razlike – u oba slučaja će drugi vidjeti fin, pristojan osmijeh naljepljen tako da zadovolji sva pravila životne pozornice. Ali itekako ima razlike, razlike koja je jednako golema poput života i smrti.
Ono što čini našu priču istinski tragičnom jest činjenica da i Ti želiš mene. Da nije toga, on ne bi bio toliko nepodnošljiv.
I koliko god ja iza zatvorenih vjeđa zamišljala da su te usne Tvoje usne, da me diraju Tvoje ruke, da mi šapuće Tvoj glas, kad otvorim oči, pred njima vidim njega. A od Tebe ni traga.
I vrištim.....
         .... vrištim....
                      .....VRIŠTIM....

 

Osmijeh. Od uha do uha. Ruke raširene za zagrljaj, iako nas dijeli još dobrih 20 metara. Prelazi ih svojim frajerskim hodom, ja se dižem na prste, ruke oko vrata, on svoje sklapa oko mene. Jak stisak i srdačno „pa bok frende!“.

Svaki dan ista scena. Frend i ja, na školskom hodniku, blokiramo protok učenika pričajući o svim mogućim i nemogućim glupostima, zezajući jedno drugo i apdejtajući svoj život u protekla 24 sata onom drugom. Zvoni, i još jedan snažni hag prije nego što svaki ode na svoju stranu.

Tu moj dan poprima malo svijetliju nijansu. Satovi nisu tako dugi, zadatci nisu tako teški, profesori nisu tako strogi, i sve u svemu, škola više nema onaj vječiti negativni prizvuk. Jednom kada me moj frend zabljesne tim osmijehom i zagrli.

Veliki je odmor, stojim sa svojim curama, pričamo o nekoj od glupih tema o kojima cure mogu pričati, kada čujem svoje ime. Na drugom kraju hodnika frend maše sa Milkom s lješnjacima.

„E frende ajmo se zicnut na stepenice i debljat malo.“ „Aj može frende, fala.“ „E znaš šta je jučer bilo na tekmi?“ Izvještaj sa jučerašnje utakmice, zatim opis mog treninga, pa prepričavanje protekle večeri, pa kome je bilo više dosadno na geografiji, pa opet malo zadirkivanja između dva sportaša. „E frende daj lakše malo, pretvorit ćeš mi se u prasicu.“ „Pa sori frende neću više.“ „Ma daj jedi pa zbog tebe sam ju kupio.“ „Ma neću šta ću tebi anoreksičnom uzimat, tebi frende treba energije malo vidi kako si nikakav.“ I ponovo zvono, svaki na svoj sat.

 Lutam u mislima, razmišljajući o neprestanom ubacivanju riječi 'frende' u naš razgovor. Ljudi sastrane nas znaju kao frendove. Ha. Pojma nemaju. Oni ne znaju da je to nekad bila sasvim drugačija priča. Ne znaju da je potrebno izgovarati to 'frende' kako bi uvijek bili svjesni sadašnjosti. Jer nije nimalo teško izgubiti se u onome što je bilo. Još je lakše u onome što je moglo biti. Nije teško sjetiti se što su nekada taj osmijeh, taj zagrljaj i taj pogled značili. I što više ne smiju značiti.

Da je ta priča bila uobičajena, ne bi imala sretan kraj. Ali nije, i zato nije ni imala kraj. Mogla sam ga nakon svega jednostavno ignorirati. Ali nisam. Mogao se on zbog svega naljutiti i ne željeti uopće komunicirati sa mnom. Ali nije. Umjesto toga, promijenili smo štih naše priče i zadržali ono čega se nismo bili voljni odreći – vedrine koju unosimo jedno drugome u život.

I tako sada njegov osmijeh, njegov zagrljaj znače nešto drugo, bude neke druge emocije, slabije, a opet, intenzivnije. Neusporedive zapravo. Sad je Frend. Frend, koji je tu za mene kad se treba zezati, ali i kad treba pomoći, kad me treba spustiti na zemlju, ali i kad me treba ohrabriti. Frend, koji će upasti na sat i izvući me kad trebam odgovarati, koji će mi ponijeti torbu kad  se nakon tjelesnog trebam popeti na treći kat, koji će kupiti Milku s lješnjacima za veliki odmor jer nju najviše volim.

Frend, za kog bi lagala kad bi rekla da mi ponekad nije žao što je frend. Frend, kojem ponekad u pogledu vidim istu misao. Frend, koji će uvijek to ostati, jer neke stvari ipak nisu riješive. Frend, za kojeg bi bilo bolje da je od samog početka bio upravo to. Frend, za kojeg mi je nevjerojatno drago da ga imam. Frend, koji se upravo popeo na moj kat, smiješi se i širi ruke...

 

I write about things I think a lot about.
Ones that occupy my head.
Ones that leave a mark.
I write to them. 
I write for them. 

Therefore, you deserve a post.
Oh yeah, you deserve it all right. 

But there are no words good enough.

Pusti da ti sviram.... duša gine od tišine.

 

Kao osmeh letnje noći nestaješ
Znam da nećeš doći, ipak, čekam te..

I ne znam kako da pobegnem od sna
I ne znam dal' te iko voli kao ja...
 

„Hej mala. Imaš malo vremena?“
„Imam i puno ako trebaš. Reci.“
„Kako znaš voli li te netko?“
„A ne znam. Jednostavno znaš. Osjećaš.“
„Pa zapravo, nije tako jednosatvno. Ja ne znam. Kako ti znaš da ja tebe volim, na primjer? Možeš li to objasniti?“
„Pa zato jer se mene ne može ne voljeti, doh! Šalim se.... stvarno ne znam, mislim da se u to jednostavno treba vjerovati, a ne tražiti dokaze.“

„Hej. Imaš malo vremena?“
„Aha, kaj trebaš?“
„Kako znaš voli li te netko?“
„Hm. Baš si pravu našla za to pitati... i sama se to pitam tu i tamo...ali mislim da odgovor varira od osobe do osobe, da nema nekog univerzalnog načina.“

„Hej ti. Ti ziher ne radiš ništa pametno i možeš odgovoriti na jedno glupo pitanje.“
„Kako me samo dobro poznaješ... Ali znaš da ćeš za glupo pitanje dobiti i glup odgovor?“
„Draga, pitam tebe. Što god da pitam, odgovor će biti glup.“
„Istina. Pucaj.“
„Kako znaš voli li te netko?“
„Imaš pravo, vrlo je glupo pitanje. Pa, dosta pouzdan način je da pogledaš kakve su mu oči dok te gleda. Ako mu se onako predivno sjaje, voli te.“
„Joj daj, pa ne mjenjaju se oči ovisno o tome koga gledaju! Taj neki poseban sjaj u očima postoji samo u knjigama.“
„Nene, ovom mom definitivno drugačije sjaje oči kad mene gleda nego kad ostale! A možeš i uzeti cvijet i trgati latice, znaš ono, voli me, ne voli me, voli me, ne voli me....“

„Ej. Jel imaš malo vremena?“
„Pa zapravo, samo što nisam zaspao, ali za tebe, uvijek. Kaje bilo?“
„Kako znaš voli li te netko?“
„Violante... voli te. Čemu to pitanje?“
„Ali kako to znaš? Kako da ja to znam?“
„Ti to, draga moja, već znaš. Nemoj se zamarati ovakvim glupostima, opusti se, spavaj. Voli te, sto posto.“

„Ej... imaš minutu?“
„Pa baš i ne. Ali reci.“
„Kako znaš voli li te netko?“
„To je vrlo dubokoumno pitanje. Na njega ljudi zapravo pokušavaju odgovoriti već stoljećima. Stvar je u tome da je ljubav moguće interpretirati na stotine različitih načina, koji se na svakog pojednica drugačije odnose, i mi zapravo moramo otkriti to u dubinama naše duše povezane sa drugom dušom,  onom za koju želimo saznati voli li nas stvarno... ali zapravo je i ljubav relativan pojam. Što je zapravo ljubav? Svakome ona predstavlja-„
„E, ovaj, moram ići. Čujemo se.“

„Jou. Imaš vremena?“
„Ne.“
„Okej, ništa onda. Čujemo se.“
„Aj ne kenjaj. Reci, kaj ti treba?“
„Da te pitam... kako znaš voli li te netko?“
„Ne voli te. Oš mi ispeglat košulje ako ti ih donesem?“
„Aha. Pitam hipotetski, ni u vezi koga.“
„Lažeš. A ja neću razgovarati s tobom kad si depresivna. Onda i mene činiš depresivnim. Sad moram ić po pivo.“
„Kao prvo, nisam uopće depresivna, nego razmišljam.“
„Jel boli?“
„Haha. Ne. A kao drugo, ako moja depresivnost tebe čini depresivnim, to znači da me voliš!“
„Ne volim te. Ideš mi na živce.“
„Ali me svejedno voliš.“
„Dobro, možda malo, ali samo zato jer ćeš mi ispeglati košulje. I vidiš da sam ti odgovorio na pitanje.“
„Išao bi po pivo šta god da sam rekla, zar ne?“
„Naravno.“

„Hej.“
„Hej.“
„U koliko se nađemo?“
„Sedam, pola osam?“
„Može sedam. Isto mjesto?“
„Isto mjesto.“
„Okej, vidimo se onda.“
„Violante?“
„Da?“
„Volim te, znaš?“
     Znam.
„I ja tebe.“