Položila ga je, što je pažljivije mogla, na hrpu papira što je stajala unutra i dopustila jednoj suzi da se otkotrlja i ostavi slanu mrlju na tom davno pročitanom pismu. Drhtavom rukom je uzela poklopac s kreveta, poklopila i vratila staru, prašnjavu, ofucanu kutiju od cipela na najvišu policu, odmah do Shakespearovih prastarih izdanja. Dok je silazila sa stolice, kroz prozor je pala prva zraka sunca tog jutra. Pogledala je van, u Sunce, i poželjela si dobro jutro...
........

Bio je nov. Bio je nov, nepoznat i drugačiji. Nije izgledao kao osoba s kojom bi se mogla družiti. Bio je u nekom svom svijetu, sa nekim svojim mislima koje ni sa kime nije imao potrebu dijeliti. Istini za volju, nisu ni oni imali želju slušati njegove misli. Zbog sjaja u njegovim očima dobili su dojam da su te misli toliko uzvišene i ozbiljne da su ga se pomalo i pribojavali. Ona je bila slična, također se bojala da bi on svojim uzvišenim svemirom mogao uništiti njenu bezbrižnu mladost ispunjenu milijunima apstraktnih misli koje su se kovitlale bez reda i svrhe u toj hiperaktivnoj glavi.  No ipak, nju je ubijala znatiželja. Što li se, dovraga, dešava iza tih smeđih očiju?

Sve ih je prezirao. Svi su bili isti, toliko budalasti, toliko djetinjasti, toliko oholi i slijepi... Vidjeli su samo zabavu, smijeh i triviju, ništa pravog života, surove stvarnosti, ništa dubljeg značenja. Nisu vidjeli probleme, jad, tugu koja miriše u zraku. Ili možda jesu, ali nisu marili. U svakom slučaju, nisu zaslužili tu sreću koju uživaju, nisu je dostojni. Ona... bila mu je tako čudna, sumnjiva. Naizgled ista kao oni, ali ponekad, kad bi im se pogledi sreli, osjećao se kao da ona vidi što on misli, osjeća, što želi i čega se boji. Kao da ga razumije, i kao da mu i sama nešto poručuje.  Osjećao se kao da njegova glava više nije samo njegova, nego njihova zajednička. S time da on ne smije u njezin dio, samo ona u njegov. Izluđivala ga je tim pogledom. Mrzio ju je zbog njega toliko strastveno da je to graničilo s obožavanjem.

Stajala je na drugoj strani hodnika i bodrila samu sebe da se pokrene i priđe mu. Znala je da je to glupo, da ne radi ništa za što bi ohrabrenje trebalo biti potrebno. Samo će predložiti da im se pridruži na kampiranju. Ništa strašno. Toliko je već ljudi pozvala. Zašto onda sad ne može? Protresla je glavom, kovrče su joj pale na lice. I tako će odbiti, uopće se ne druži sa njenim društvom.  Zna i da ih baš i ne voli. Duboko je udahnula i zakoračila.

Izgledala je tako... ljupko. Izgledala je poput trogodišnje djevojčice u bijeloj haljinici, sa vijencem od tratinčica oko glave i zečićem u naručju. Izgledala je tako dobro i neiskvareno, tako savršeno, tako... tako suprotno od onih s kojima se družila, suprotno od života kakav je vodila, suprotno od svega što je o njoj znao. Opet to radi. Opet joj dopušta da mu zauzme um. Ne želi ići s njima na to glupo kampiranje, ni u ludilu.  „Naravno“, nasmiješio joj se. „Kad se ide?“ Psovao je sam sebe, prezirao svoju slabost više nego sve ljude ovog svijeta zajedno. Nije htio ići s njima na to glupo kampiranje! Nije htio ići s njima igdje!! Zašto je onda pristao? Znao je odgovor, no nije ga htio priznati samome sebi: htio je ići s NJOM na kampiranje, htio je ići s njom BILOGDJE.

Nikako nije uspijevala shvatiti što ne radi kako treba. Sve je spajala i učvršćivala kako piše, a opet, šator je neprestano padao, šipke su ispadale, špage se otkačivale. Već je bio padao i mrak, a vjetar joj je nosio kosu i dodatno joj otežavao posao. Ostali su bili dolje na plaži, osim njega, koji se otišao prošetati. Svi su oni još davno postavili svoje šatore. Jedino se njen svakih desetak minuta rušio. Razmišljala je o putu ovamo. Kao i svako njihovo putovanje, bilo je urnebesno zabavno. Stvarno je bila sretna što je našla takvu fenomenalnu ekipu. Ipak... on se nije nasmijao ni na jednu foru. Bilo njenu, bilo nekoga drugoga... ni na jednu. Ustvari , nije niti riječ progovorio sva tri sata puta. Gledao je kroz prozor, onako zamagljenih očiju kakve su jako često bile, i blago stisnutih usana... jedan čuperak kestenjaste kose mu je stalno stajao ispred lijevog oka, no on kao da ga nije primjećivao. Kad bi samo znala što se događa u toj njegovoj glavi!

Stajao je naslonjen na drvo, deset metara od nje, i smiješio se. Nije ga primjećivala, bila je raščupana i ljuta na svoj šator koji ju nikako nije slušao.  Prišao je i pokazao joj. Kad su ga digli, pozvala ga je da joj se pridruži u, ovoga puta trajno stabilnom, šatoru. Pričali su, i pričali, i pričali... Ostali su se već odavno vratili, već su pojeli večeru, većina je i pozaspala, a oni su i dalje pričali. Pričali su i kad je Sunce granulo, pričali su i kad su se ostali probudili, pričali su i kad su ostali otišli na jutarnje kupanje. A onda su otišli u šetnju.

Bila je to jedna livada kao iz bajke. Mala, usred šume. Okružena visokim borovima, posuta desecima različitih vrsta cvijeća, tako šarena, tako živopisna! Cvrkut ptica je bio usklađen s ljepotom  zraka sunca koje su se razlijegale po travi, sa savršenstvom  nježnih latica, sa mekoćom trave na kojoj su ležali. Mnoštvo leptira oblijetalo je tom nestvarnom livadom, tu i tamo bi poneka vjeverica protrčala pokraj njih, u jednom momentu čak i lane. Jednog leptira joj je ulovio. Bio je velik poput omanjeg javorovog lista, i šara koje su podsjećale na zapetljano klupko malih šarenih zmija. Bilo je to jedno apsolutno savršeno prijepodne.

................................................................

Nije mogla podnijeti te praznine. Znalo joj je biti tako lijepo s njim, tako beskrajno lijepo. Ali zašto se svako malo mora ograditi od svijeta, tako povući u sebe? Zašto mora odraditi svoju dozu pesimizma? Zašto nju tako brutalno tjera od sebe u tim razdobljima? To joj je bilo tako nepodnošljivo, a  nije joj dopuštao da mu pomogne. Svaki put kad bi mu se zamaglio pogled, kad bi stisnuo usnice, ona bi zadrhtala. Ne opet...

Bilo je tako jezivo komplicirano, i nije joj imao volje objašnjavati, kad  i tako ne bi shvatila. Istina, nije bila u potpunosti kao drugi, ali je svejedno bila puno bliže njima, a cijeli svemir udaljena od njega. Nisu si pasali, nimalo, i ona je to znala jednako dobro kao i on.  Nisu bili jedno za drugo, a opet, nisu mogli jedno bez drugoga. Patili su kad su bili zajedno, patili su još više odvojeni.

Ušutio je u pola rečenice. Pogled mu se zamaglio. Pitala ga je o čemu razmišlja. Odgovorio je `ni o čemu`. Ustao je i otišao do prozora. Pitala ga je ponešto svakih par minuta, nije joj niti jednom odgovorio. Uzela je kaput i izašla. Jedan dio nje je umirao od tuge znajući da je ovo zadnji put da ga vidi, dok je drugi osjetio nevjerojatno olakšanje.

Bila je to duga, duga noć. Držala je u rukama leptira sa one livade, iz onog prvog savršenog trenutka prije nekoliko mjeseci. Nije plakala –razmišljala je o svim savršenim trenutcima, o svim promjenama koje je unio u njen svijet, o stvarima kojima je proširio njene vidike, postupcima kojima je iz temelja promjenio nju samu, o svemu što joj je rekao, o slatkim riječima koje joj je napisao...

Popela se i dosegla kutiju u kojoj je čuvala njegova pisma. Leptira, koji ju je više no išta drugo podsjećao na njega, željela je maknuti sa njoj vidljivog mjesta. Položila ga je, što je pažljivije mogla, na hrpu papira što je stajala unutra i dopustila jednoj suzi da se otkotrlja i ostavi slanu mrlju na tom davno pročitanom pismu. Drhtavom rukom je uzela poklopac s kreveta, poklopila i vratila staru, prašnjavu, ofucanu kutiju od cipela na najvišu policu, odmah do Shakespearovih prastarih izdanja. Dok je silazila sa stolice, kroz prozor je pala prva zraka sunca tog jutra. Pogledala je van, u Sunce, i poželjela si dobro jutro.