Jučer sam shvatila što najviše čini našu osobnost samo našom, individualnom da individualnija ne može biti. Nisu to naši postupci, mišljenja, iskustva, okupacije.... Sve nas to čini, naravno, ali više od svega toga....
...ono neobično. Ono što ne rade svi. Naša mala zadovoljstva koja mogu biti čudna, smiješna. Mušice, da ih tako nazovem. E mušice nas najviše čine nama samima.

Jučer sam shvatila da bih, sa svojih 16 godina, mogla dan i noć slušati kako moj tata čita Ježevu kućicu. Mogla bih, sigurno. Na tih 10 minuta me svojom nevjerojatnom vještinom preselio iz stvarnosti u šumu, slike su se izmjenjivale kako bi stihovi prolazili, intenzivne pred mojim očima kao da sam na licu mjesta. Božanstveno.

 Obožavam kišu. One krupne osvježavajuće kapljice koje kao da te masiraju. Pogotovo u proljeće. Ja čak ni nemam kišobran, ne treba mi. Jedna od meni najdražih stvari je šetanje po kiši. Pogotovo ako nisam dobre volje ili trebam riješiti neki problem, onda se samo nadam da će pasti kiša. I slušalice u uši, glasnoća 31. Pa odem van i šetam se pola sata. Blago dignem glavu prema nebu, pustim da me kapljice škakljaju po obrazima i utonem u misli, koje odjednom, ovako smočene, imaju svoj red i smisao. Još ako je sumrak ili mrak…uf. Prvo mi se kosa onako lijepo nakovrča, onda postane onako simpatično-klošarski-fronclava, a kada bude kao da sam upravo izašla iz bazena, onda se zaputim kući. Pročišćena, produhovljena, sretna. I pustim da mi se kosa sama osuši. To je bitno, znate, u cijeloj ovoj kišnoj priči. Jer kad izađem van, znam da ću za par sati imati onu frizuru koju obožavam, a to je dodatni motiv =)

 Također je od iznimne važnosti način na koji brišete kose. Imam svoj ritual brisanja mokre kose, koji je nastao, a da nisam ni skužila da je nastao. I već godinama nisam obrisala kosu nekako drugačije. Prvo ovaj potez, pa onaj, pa ovaj dio kose, pa onaj, sve skupa 11 različitih etapa, određenim redom. 5 minuta. Ali zato dugu kosu osušim puno brže. Što, iskreno, nije razlog. Ne znam što je, ali to nije. I nemate pojma kako se grozno osjećam kad iz nekog razloga ne mogu obrisati kosu na svoj način. Baš ono, katastrofa.

 Volim piti ocat. Jako. Najviše jabučni ili od maline, ali volim ih sve. Obožavam kiselinu koja prži grlo, pa se živci u vratu zbrkaju i natjeraju me da onako naglo zatresem glavom. Nije zdravo, znam, nagriza želudac. Zato se suzdržavam, inače bi svaki dan uz ručak pila čašu octa. Salata bez ulja, može, ali bez octa ni u ludilu. A ocat iz tegli od krastavaca ili paprika.... uf, savršeno.

 Imam sat. Žuti. Dobila sam ga u trećem osnovne. Ali nije dječji, sad mi bolje paše nego onda. Staklo je već godinama napuknuto, i to na dva mjesta. Kažu u Casiu da se ne može zamijeniti. Remen odavno više nije žuti. Taj sat je moja najdraža imovina. Ne znam zašto točno, niti jedan poseban događaj nije vezan uz njega, ništa. Samo ne mogu podnijeti biti bez sata. Bez mobitela, može, mp3-ja, malo teže, ali moguće. Ali bez sata sam izgubljena u vremenu i prostoru, lijeva ruka kao da me boli, ma....nevjerojatno. Onaj dan kad mi se isprazne baterije i kad to znači da ću tek sutra ponovo imati sat je meni katastrofa. Najradije ne bih išla u školu taj dan, svaki put poberem neku bezveze ocjenu jer nemam ni k od koncentracije bez svog voljenog sata.

 I mogla bih još nabrajati, ali mi se ne da.
Iz ovoga svega mogao bi se izvući zaključak da nisam baš normalna. Možda i nisam. Ali ja mislim da jesam, da svi imamo nešto što nas veseli, a što je malo čudno, budalasto i naprosto predivno. I da je upravo to ona najsitnija nit što će odvojiti jednu osobu od druge, iste takve po ostalim stvarima koje nas čine. Jer među 6 milijardi sigurno ima netko kome se poklapaju i mišljenja i postupci i ostalo, ali mislim da svatko ima samo svoje mušice.

Pazite na njih, i pozdravite ih od mene.